Motiv drva života koje spaja božansko s ljudskim te nudi jedinstvenu sponu između Boga i Zemlje sreće se u mitovima gotovo svih civilizacija. U Bibliji, Bog, nakon što je protjerao Adama i Evu, skriva i zaključava drvo života, u mitovima starih Slavena predstavljao je simbol života i smrti, mjesto kamo odlaze umrli, u majanskoj kulturi drvo života je izvor svih znanja i spoznaja nastao iz ljudske žrtve koje nudi vječnu mladost svakom tko popije njegove sokove.

Upravo je drvo života majanske civilizacije lajtmotiv SF drame Fontana života, nastale 2006. godine u režiji Darrena Aronofskyog. U glavnim ulogama našli su se iskusni Hugh Jackaman te Rachel Weisz koje gledamo u surovoj borbi za svakim dahom.

Fontana života je jedna epska potraga za odgovorima na vječna pitanja o životu, smrti i vječnoj mladosti.

Film započinje kao zbunjujuće klupko nepovezanih priča koje se kasnije kako vrijeme odmiče raspliću i spajaju u jednu. Naime, postoje tri paralelne priče, kronološki nepovezane, koje bi se mogle promatrati kao inkarnacije glavnog lika u tri stoljećima udaljenim vremenima.

Radnja filma The Fountain

U početku, Hugh Jackman se nalazi u 16. stoljeću u Španjolskoj kao konkvistador Thomas koji očajnički pokušava pronaći drvo života u dubinama majanskih džungli te tako spasiti Španjolsku od inkvizitora i osvojiti kraljicu Isabel.

Ubrzo se radnja premješta u sadašnjost te saznajemo da je ova priča samo radnja knjige karcinomom oboljele Lizzie čiji muž dr. Tom Creo (creo na španjolskom znači vjerovati) radi na istraživanjima koja bi mogla ponuditi lijek ne samo za bolest, već i za starenje i smrt. Odgovor naravno leži u misterioznom komadiću drveta.

U konačnici, u trećem stanju u 26.st, vizualno najljepšim i najmoćnijim samo korakom od potpune apstrakcije u laički rečeno zlatnom oblaku zvjezdane prašine kleči Tommy pred drvom života.

Fontana života film

Sve tri priče protkane su filozofskom niti tragične čovjekove nemoći nad samim sobom i nemogućnosti da se odupre vlastitoj smrtnosti. Cilj filma nije ponuditi odgovor na vječna pitanja već pružiti jedno iskustvo potrage.

U mnogočemu film prodire u nadrealno i fantastično, glazbena podloga je fenomenalna, redatelj se na vrlo dobar način poigrava s tzv. art scenama od kojih mi se niti jedna ne čini suvišnom ili pretencioznom kakve inače znaju biti. Uspijeva se gledatelju ponuditi jedna mješavinu stilova i načina na vrlo gledljiv i razuman način. Sami likovi nisu u potpunosti zaokruženi i do kraja obrađeni čak i u nekim trenucima i preglumljeni, no nebitno, jer za sam film nije bitna umiruća Izzie već smrt sama.

Smrt kao čin kreacije?

Retoričko pitanje koje Izzie postavi Tomu trenutak prije napadaja je definitivno scena koja ostavlja gledatelja u razmišljanju. Izzie se, a zatim i mi sami pitamo je li destrukcija način kreacije odnosno je li potrebno u potpunosti uništiti staro da bi se stvorilo, rodilo nešto novo, nadčovječno, nadstvarno.

Ljudska žrtva je česta pojava u povijesti mnogih civilizacija, a ono što se pita jest donosi li ta žrtva vlastitu rekreaciju žrtvovanom, a ako ne, leži li u upravo u tom ništavilu rezignacijsko uskrsnuće?

Fontanu života možemo sažeti u grčkom aforizmu gnothi seauton što u prijevodu znači spoznati sama sebe. Upravo u tome leže postavljena pitanja, spoznati što je čovjek bio, što jest, što će biti te dokud može biti. Ovaj predivano vizualni film definitivno nije za široku publiku čije je mišljenje ponovno podijeljeno, no ipak zaslužuje da mu se pruži prilika i pogleda ga.

DELI
Devetnaestogodišnja studentica računarstva na Tehničkom fakultetu u Rijeci, rođena i odrasla u neznanom paralelnom svemiru zvanom Benkovac. Zaljubljenica u sedmu umjetnost koja se katkad sjeti otvoriti Word.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here