Koliko moramo biti stari da bi nam ime Ines značilo više od običnog ženskog imena, ne baš tako čestog? Da li Ne daj se Ines odzvanja u vašem uhu u boji glasa Radeta Šerbedžije, ili vam je draži glas autora, Arsena Dedića?

Možete li, ako se potrudite, i pre čitanja izrecitovati sami bar početak ove pesme?

Ne daj se Ines – Arsen Dedić

Ne daj se Ines, ne daj se godinama moja Ines.
Drukčijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla, prijatan raspored
i rijetki predmeti…
Imala si više ukusa od mene
tvoja soba… divota
Gazdarica ti je u bolnici
uvjek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me sljedećeg jutra oko 9 do stanice
i ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu Beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu, i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines.

Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda slučajno uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica loše prekrivena želja
tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja…
A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao narandža, kao narandžasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proleterskih brigada trideset i devet
kod Krković.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja…
Lijepi trenutci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas ako me tko traži…

Ne daj se ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
da li je to nepristojno u ovakvom času, Mozart, Requiem, Agnus Dei,
Meni je ipak najdraži početak…
raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih trenutaka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima
vara, krade i napušta,

Ne daj se Ines.
Poderi pozivnicu,
otkaži večeru,prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu…
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.

Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve u prosjeku tisuću devetsto trideset osma, ja neću imati skim ostati mlad, ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško past, a bit će ipak da ste vi u pravu jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno

A ponovo počinje kiša, kao što već
kišni listopad, na otocima more od olova
i nebo od borova, udaljeni glasovi koji se mješaju glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, roda, brata…
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestale svjetlastom bjelinom, još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines…

DELI

Pojavljujemo se kad nas najmanje očekuju i potiskujemo senzacije dana.

1 COMMENT

Ostavi odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here