Prokleta avlija, zatvor u prelijepom Carigradu, okružen zidinama, iz kojeg se vidi samo parče neba, slikoviti je prikaz tragedija onih koji u njega dospiju.

Ljepote Carigrada su toliko raskošne da je teško i zamisliti da se u jednom njegovom kutu nalazi mjesto u kome se obistinjava sva svirepost vlasti. Teško je zamisliti, a kamoli tek doživjeti. Krivi ili nevini, dobri ili zli, svi koji zakorače u ovaj zatvor tonu u njegovo sivilo, gdje ne cirkuliše život nego samo priliv novih zatvorenika.

prokleta avlija

Nije bitno da li je nesrećnik koji dospije u Prokletu avliju psihički jak, ona će ga svakako razoriti. Njena svrha je jednostavna i ohola: kidati veze između ljudi, kidati veze između čovjeka i stvarnog svijeta, kidati veze između čovjeka i onoga što je on prije ulaska bio.

U njoj bivstvuje veliki spektar ljudskog roda, mučenički preživljavajući svoju kaznu ili svoju nesreću da se nađu tu „ludim sticajem okolnosti“, baš kao i fra-Petar. „Bivstvuju“ jer oni samo postoje, a ne žive.

U Prokletoj avliji se širi težak zadah mučeničkog postojanja između ljudi kojima su karakteri previše različiti da bi imali normalnu komunikaciju, a sudbine previše slične da bi imali i volje da je pokušaju da je postignu. Po danu, sve je isto: male grupe ljudi koje ponešto pričaju, a niko nikoga istinski ne sluša. U tim pričama se ponavljaju i veoma brzo gube smisao. I tako dan za danom… Noću se već čuju stravični krici novih zatvorenika, svađe između njih i policajaca, i to se uvijek ponavlja, dok se polako ne priviknu na činjenicu da će tu da trunu, bili krivi ili ne.

prokleta avlijaČak je i razumnog i staloženog fra-Petra, Prokleta avlija za samo dva mjeseca dokusurila. Ostavila je na njegovoj propaćenoj duši ožiljak koji je previše bolio da bi se zanemario, a kamoli zaboravio, i zbog toga on pred smrt oživljava slike te grozote.

Iako su i on i nesrećni Ćamil dospjeli tu potpuno nevini, osnovno polazište Karađoza, upravnika zatvora je da su svi krivi, bez izuzetka (ako ništa drugo, majka mu je nešto rđavo pomislila dok ga je nosila). Najapsurdnije je to što iz Karađozove prošlosti saznajemo da se u duši ni po čemu ne razlikuje od zločinaca kojima sada dijeli pravdu. I takav je cijeli sistem na kojem počiva Prokleta avlija – apsurdan. Apsurdan i nažalost, svevremen.

Svako predstavlja prijetnju za vlast, čak i obrazovan čovjek posvećen knjigama poput Ćamila. Njega je Prokleta avlija otjerala u smrt, samo zato što je svoj smisao pronašao u istorijskom liku, Džem-sultanu, nakon propaćene, nedozvoljene ljubavi. Ta jeziva lokva krvi koja ostaje na zidu nakon Ćamilovog posljednjeg „razgovora“ sa oficirima je jedini dokaz da Avlija, pored psihičkog ugnjetavanja, zatvorenike skriveno muči i fizički.

Fra-Petar, zavolivši Ćamila, jednom ga, izbezumljen, zamišlja kako kaže:

Ne mogu ja, dobri čovječe ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam takav, a od sebe se ne može ozdraviti.

I to je bio razlog da ga uhapse i surovo tretiraju u Prokletoj avliji – jer je bolestan od sopstvene sudbine. To je ta svirepost Proklete avlije koju ne zanima ko si, ako si potencijalna prijetnja vlasti.

Od pravih kriminalaca, preko obrazovanih ljudi, pa sve do fratara, svi su oni zarobljeni u tu, sa očevidnim razlogom nazvanu, Prokletu avliju, gubeći dodir sa stvarnošću, zaboravljajući da su živi, zaboravljajući da su ljudi.

I dok fra-Rastislav gleda bjelinom pokriven grob fra-Petra, prisjeća se njegovih priča o Prokletoj avliji. Možda je ovo drugi put da je fra-Petar umro, jer je jednom davno bio dva mjeseca duševno mrtav zbog napaćenih i tragičnih duša Proklete avlije.

Ipak, i poslije svega toga ostaje tračak nade, kao što je jednom i sam rekao:

Dok god ima mraka, biće i svanuća. Vidiš li ti, bolan, ovu ljepotu u Boga?

DELI

Piše da bi negovala kulturu onih koji su je davno stvorili. Ima 18 godina, iz Nikšića.

Ostavi odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here