Stvorila sam dijalog između pejzaža i ženskog tijela (baziranog na mojoj silueti) kao reakcija na moju udaljenost od Kube tokom adolescencije… Moja umjetnost je put ka uspostavljanju veze koja me sjedinjuje sa univerzumom… To je povratak praizvorištu… Postajem produžetak prirode i priroda postaje nastavak moga tijela… Taj opsesivni čin reafirmacije mojih veza sa zemljom je ponovno aktiviranje praiskonskih vjerovanja… Sveprisutna je ženska snaga, nakon što slika bivanja bude uhvaćena u utrobi postaje manifestacija moje žeđi za bivanjem.

Jedna od najznačajnijih umjetnica sa područja Kube jeste Ana Mendieta, koja svoju različitost od svojih kolega, Martineza i Pene, duguje svojoj pozadini, ali i odnosu prema mainstream-u iz SAD-a gdje je boravila duže vremena u nekoj vrsti političkog egzila s obzirom na to da joj je otac bio u sukobu sa Fidelom Kastrom.

Ana Mendieta
„Sweating blood“, 1973.

Savladava kulturalni jaz, ali se i dalje osjeća njena potreba za pripadnošću koja ostaje do kraja njenog života neostvariva, u procesu neprekidnog traganja.

Bilo joj je potrebno ponovno se povezati sa svojim korijenima i Kubom. Na mnogo načina pokušava da prevaziđe snažne osjećaje praznine i nedostajanja, ali i slavljenja ženske snage. Kao rezultat njenih eksperimenata, vidimo da Mendietina djela doprinose osnaživanju avangardnog pokreta 1970-ih i 1980-ih kroz:

  • konceptualnu umjetnost
  • performans
  • body art
  • earth art
  • feminističku
  • i identity art

Zato njenu umjetnost ne smijemo vezati za isključivo jedan žanr. Da bismo na pravi način razumjeli Aninu umjetnost i odnos prema sopstvenim kulturološkim korijenima, neophodno je da zavirimo u njenu biografiju, koja je sudeći po svemu vanvremenska i nosi u sebi emocije koje će postati sastavnim dijelom njenog umjetničkog izraza.

Biografija

Carlos Mendieta
Carlos Mendieta

Dokaz da se kubanska umjetnost nikad se ne može posmatrati odvojeno od svoje političke pozadine može se pronaći upravo u Aninom opusu. Naime, brat od njenog djeda je bio Karlos Mendieta, predsjednik Kube iz 1934, koji je poslije zasjenjen od šefa armije Fulgencija Batiste.

Ana je rođena 1948, a sa njenih 13 godina je poslana sa sestrom u SAD. U tinejdžerskim godinama počinje razvijati svoja politička gledišta. S obzirom na to da je njen otac bio u političkim problemima sa Kastrom, ubrzo završava u zatvoru jer je osumnjičen da surađuje sa CIA-om.

Nakon što je jedno vrijeme provela u domu za nezbrinutu djecu, Ani se poslije pridružuje majka i brat 1966. godine, dok otac ostaje u zatvoru. Nedugo potom, dolazi i otac koji ubrzo umire uslijed postoperativne infekcije.

S obzirom na godine koje je provela izvan porodičnog ozračja, bez doma, često je znala reći da je imala dva izbora: biti kriminalka ili umjetnica. Jasno je da odabire ovo drugo. Magistrirala je slikarstvo 1972, a potom završava multimediju i video 1977. godine na Universitetu Ajova, u klasi Hans Berdera. Veliki uticaj na nju vrše posjete uveliko poznatih umjetnika novih medija kao što su: Vito ACCONCI, Nam June Paik, Robert Wilson, Mac Adam i likovni kritičar Lucy Lippard.

Feminizam i spanglish art

Ana se deklarira kao apolitična, pri čemu jedino zvanično političko opredjeljenje predstavlja otvoren interes za feminizam iz 1970. Trebalo je vremena da savlada kulturni jaz zbog uvjeta u kojima je morala emigrirati. Njena djela ukazuju na poziciju emigranta, jer je sveprisutna želja za uprostorenjem, ukorijenjenošću u tlo i traganje za djelićima nedostajućeg identiteta.

„Blood and feathers“, 1974.
„Blood and feathers“, 1974.

U Kubu se po prvi put vraća nakon toliko godina 1980. radi želje da se poveže sa svojom prošlošću. Njena umjetnost ima drugačije veze sa zapadnom u odnosu na njene kolege jer se školovala u SAD-u.

Tu dolazimo do termina spanglish art ili hispanic art, koji se koristi da ujedini različite načine stvaranja umjetnosti pod etničkim oznakom. Ovaj izraz inače ima negativne konotacije jer implicira na odsutnost funkcionalnog oruđa, jer je nastalo od hibrida dva jezika. No, to je čini se najbolja alternativa za latino umjetnike koji djeluju na prostoru Amerike.

Ana se pridružuje AIR-u (Artists in Residence), umjetničkoj grupi koja je djelovala u galeriji u New Yorku, sa feminističkim imperativima. Tako da se njeno djelovanje može vidjeti u oba konteksta istovremeno: feminističke i hispaničke umjetnosti. Internacionalnim uspjehom kubanske umjetnosti i otvaranjem tržišta nedostatak planiranja ostavlja komercijalnu odgovornost u rukama umjetnika. Zbog ekonomskih problema mnogi umjetnici počinju zarađivati vani.

Njen estetski leksikon objedinjuje dijalog sa historijom i proces afirmacije njenog latino- američkog identiteta dok simultano upija američku kulturu. Pokazuje komplikovanost ljepote koja prigrljava krhkost života. Primjetan je uticaj umjetničkih pokreta vremena: minimalizam, konceptualizam, earth art, umjetnost performansa i feminizam, kao i historijsko i duhovno naslijeđe, antičko i moderno, autohtonih kultura iz Afirke, Evrope i Amerike.

Svaki od ovih uticaja je zacrtan unutar njenih djela, ali u konačnici, iznenađujuća inventivnost i originalnost se izdvaja na sebi svojstven način. Kao što je Olga Viso jednom prilikom rekla, njena umjetnost suptilno utjelovljuje konflikte identiteta kroz patnju nedostajućih individualnosti. Ova interpretacija ima svoje uporište u vremenu, dajući savremenoj kulturi fokus na prepoznavanju ljudskih uticaja na globalne konflikte i migracije.

Izložba Covered in Time and History

Naziv izložbe Covered in Time and History referira na angažman umjetnice sa prošlošću dok ističe element privremenosti. Uključuje nekoliko ranih filmova iz 1970. koja hrabro istražuje rodne stereotipe i nasilje nad ženama. Pravi Moffit Building Piece and Sweating Blood kao odgovor na seksualni napad i ubistvo na Univerzitetu Ajova studentice medicine Sarah Ann Ottens 1973. Ovaj nijemi film govori protiv tog zločina jezikom umjetnosti koji se odvija u privremenoj strukturi filma.

U filmovima Blood Writing i Blood Sign (1974) umjetnica je prikazana kako prstima ispisuje deklarativne stavove krvlju životinje na bijele zidove. Isprva speluje frazu She got Love, a s druge strane piše There is a Devil inside me – obje referiraju na egzotiku nje kao latino-amerikanke koja živi u SAD-u. Korištenje krvi reflektuje interes za afro-kubanske rituale povezane sa Santeriom, ritualom Yorube-sinkretičke religije.

„Body Tracks“
„Body Tracks“

Svako ljeto tokom 1970- ih Mendieta je putovala i radila u Meksiku. Tu pravi radove Creek, Silueta del Laberinto i Burial Pyramid, čime uspjeva stvoriti svoju jedinstvenu earth- body estetiku, povezavši svoju figuru sa prirodnim pejzažom kroz istraživanje historije i memorije.

Djelo Mirage pravi ljeta iste godine simbolično govori priču o razdvajanju od njene porodice i doma u Kubi problematizirajući dvostruki narativ odnosa majka/kćerka. Energy Charge (1975) koristi tehnologiju pravljenja filma da uspostavi antičko-mitološku temu tri razdoblja njenog života. The Stunning Anima, Silute de Cohetes pravljene u Oaxaci u ljeto 1976. predstavljaju poetsku metaforu prolaznosti vremena, duše i žrtvovanja u vezi sa fizičkim tijelom.

Mendieta koristi četiri klasična elementa, zemlju, vodu, zrak i vatru, kako bi evocirala historijska značenja.

Fascinirana je gorećim elementima iz Santerie i antičke kulture što je vodi ka tome da u svome istraživanju koristi vatru kao element purifikacije i lične transformacije kroz umjetničko djelovanje. Tehnike korištenja plamenova su inspirisane isto tako različitim meksičkim tradicijama, kao što je paljenje svijeća oko pećina za obilježavanje noćnih bdijenja za mrtve. Ritual paljenja slike Jude na kaširanom papiru tokom sezone festivala, što uključuje paljenje trske i vatrometa.

Silueta de Arena iz iste godine sublimira rubnu memoriju i iskustvo gdje se na površini susreću i pijesak i voda. U Valcan (1979) umjetnica koristi formu vulkana kao metaforu zemlje.

Untitled: Silueta Series goreći oblik siluete u filmu počiva potpuno na apstraktnoj ideji koja je dio čovjeka, zemlje, drveta. Birth (1981) je evokativni film u kome osušeno ispucalo blato i jako svjetlo pejzaža Ajove rađa san umjetničke moći i magije.

Posljednja tri filma na izložbi napravljena 1981. mogu se zajednički posmatrati kao trilogija koja ukazuje na nedostatak, povratak i pomirenje. Eculturas Rupestres je Mendietin epski krug skulptura oblikovanih u kamenu vapnencu u Cuvas de Jaruco, La Habana, Cuba, interpretirani kroz ovaj film.

Putovanjem kroz pravo i metaforično vrijeme, ovo djelo označava njen povratak na Kubu i ponovno povezivanje sa antičkim mitskim korijenima.

„Ochun“, 1981.
„Ochun“, 1981.

Film govori priču o čežnji za domom, ispruženu van vremena odvajanja. Ochun je djelo koje u sebi sublimira sve postojeće težnje sadržavajući u sebi istovremeno i feminističke tendencije i problematiku pozicije emigrantice koja je prisutna kod Mendiete u velikom broju dijela. Film je napravljen kao video na obali Key Biscayne, Florida. Siluete figure pokazuje pravac prema Kubi, dok se voda između Floride i Kube mreška. Nazvano po boginji Santerie, Ochun, transformiše patnju odvajanja u suzdržanu poemu boje, svjetlosti, pokreta i zvuka. Cilj je prevazilaženje daljine, savladavanje otuđenosti.

Smrt

Nažalost, Anin kraj se može povezati ciklično sa cjelokupnim aktivnostima na polju umjetnosti, jer umire tragično 1986. skočivši sa 34. sprata u Greenwich Village-u. Susjedi kažu da se prethodno čula ogromna buka. S obzirom na to da je njen muž bio tada sa njom, osumnjičen je za njezino ubistvo. Dok s druge strane postoji sumnja da je riječ o suicidu s obzirom da je tek dobila priznanje u svijetu umjetnosti pa se mislilo da je tim činom željela pribaviti sebi vječnu slavu.

Ana Mendieta
Ana Mendieta

Umjetnice kao Carolee Schneemann i aktivistička grupa Guerilla Girls su bile užasnute ovim događajima. Na kraju možemo zaključiti da djela Ane Mendiete posjeduju u sebi moć i magiju koja u sebi skriva filozofske stavove na koje utiču tzv. antiumjetnički pokreti iz 1960-ih i 1970-ih godina, prije svega feministička pitanja i povezanost sa elementima rituala Santerie.

Ova američko-kubanska umjetnica čitav život traga za identitetom nastojeći da poveže tjelesno sa materijalizacijom zemlje u potrazi za sopstvenim korijenima. Ovaj povratak zemlji je metafora za njen život. Ona želi vratiti se zemlji u smislu doma, figurativno i simbolički, kao žena-feministica i kao pripadnik paganske religije Santerie, ali i kao emigrant koji istovremeno teži povratku domu, dok s druge strane bježi.

Njena umjetnost predstavlja dijalog sa onovremenskim, pokušaj samospoznaje i ukazivanje na bezgraničnost identiteta kroz neprekidno plutanje od jedne obale ka drugoj.

Prethodni tekstVolfgang Beltrači – slikar ili falsifikator?
Sledeći tekstMotiv tragične lepote u romanima Dostojevskog
Rođena u Sarajevu 14. 1. 1990 Završila je prvi ciklus studija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za Književnosti naroda Bosne i Hercegovine i Katedri za historiju umjetnost. Trenutno završava drugu godinu na drugom ciklusu studija iz Historije umjetnosti - nastavnički smijer. Voli da čita i piše o umjetnosti, književnosti, filmu. Osim toga, s vremena na vrijeme se bavi slikarstvom, crtanjem i kaligrafijom.

POSTAVI ODGOVOR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.