Gotovo sve do nedavno, rad portugalskog pjesnika Fernanda Pesoe bio je malo poznat, ali u posljednjih nekoliko godina ponovo ga je otkrilo nekoliko kritičara, većinom kroz snagu raznih prijevoda njegove Livro do Desassossego ili Knjige nemira (nespokoja), zbirke nedovršenih, strahom prožetih tekstova pronađenih u kovčegu nakon Pesoine smrti.
Nepotpunost tih rukopisa, nagomilanih na komadiće papira, stare koverte, pozadine rukopisa i druga čudna mjesta – čine Pesou glavnom postmodernističkom osobnošću, a kovčeg čiji se sadržaj još slaže (sadržavao je oko 25.000 spisa) dobio je ista mistična obilježja poput Valtera Benjamina, koju je on nosio za svojega sudbonosnog bijega iz Višija u Francuskoj.
Pesoina posthumna slava, kao i Benjaminova, zasniva se jednako na njegovom životu, kao i na njegovom radu. U Benjaminovom slučaju, njegov život prikazuje mit o jevrejskom intelektualcu u bijegu pred nacistima. U Pesoinom slučaju priča je manje politička; on prikazuje nesuvisli, slomljeni duh postmoderne, ne samo svojim djelima nego i svojom psihom.
Samotnjak Pesoa
Fernando Pesoa rodio se 1888. u Lisabonu i osim što je svoje djetinjstvo i ranu mladost proveo u Durbanu u sjevernoj Africi, nakon što se 1905. vratio u Lisabon, nikada ga više nije napustio.
Nakon što mu je otac umro od tuberkuloze kada je Fernandu bilo pet godina, majka mu se ubrzo preudala, a njen suprug dobio je mjesto portugalskog konzula u Durbanu. Obrazujući se u engleskoj srednjoj školi, Pesoa se pokazao kao vrlo zrelo dijete i briljantan učenik, a rano školovanje usadilo je u njemu doživotnu ljubav za Englesku i njenu književnost.
Kasnije se počeo oblačiti i ponašati s britanskom suzdržanošću, i Pikvikovi spisi bili su mu, kako je rekao, stalno društvo. Njegovo vladanje engleskim (i francuskim) jezikom bilo je besprijekorno, ako ne i ekscentrično, a njegova prva objavljena djela bila su zbirke pjesama na engleskom. Kao što prevodilac njegovih djela John Griffin napominje, pjesnički one imaju malu važnost i dobile su pristojne, ali ne preentuzijastične kritike u novinama The Times i Glasgow Herald.
Iako je objavljivao članke i pjesme u nekoliko književnih časopisa, osim pokušaja na engleskom, jedina Pesoina knjiga objavljenja za života pojavit će se 1934., godinu dana prije njegove smrti. Mensagem (Poruka) je rastegnuta ezoterična pjesma koja zagovara povratak Dom Sebastiaoa, portugalskog Kralja Arthura, i za Portugalce prethodnika dolaska Petog Kraljevstva duha.
Podupirući Pessoin prilično mističan patriotizam, knjiga je dobila utješnu nagradu na državnom takmičenju. Bilo je to kasno i pomalo dvosmisleno priznanje Pesoe kao genija, nešto što će, kao što to često biva, postati opštepriznata stvar tek nakon pjesnikove smrti.
Uzdržavajući se kao nezavisni prevodilac korespondencije na engleskom i francuskom jeziku za nekoliko trgovačkih preduzeća, nakon samačkog, pustinjskog života, provedenog u kućama rođaka ili iznajmljenim sobama, Pessoa, koji je više-manje ostao djevac, umro je 1935. od akutnog hepatitisa dobijenog zbog teškog opijanja.
Univerzalni genije na granici ludila
Pesoina poezija prikladno je opisana kao središnje djelo portugalskog modernizma i već samo zato zaslužuje kasno priznanje. Ali Pesoa nije pisao samo pjesme. Njegov legendarni kovčeg sadržavao je mnoštvo raznovrsnih tekstova iz filozofije, sociologije, istorije, književne kritike, te kratke priče, drame, rasprave o astrologiji i razne autobiografske osvrte.
Ali, uz uobičajena djela koja napiše pisac, Pesoa je jedinstven po tome što je pisao druge pisce i pjesnike. Njih je nazivao heteronimima, stvarajući termin koji bi se razlikovao od uobičajenog pseudonima. Pesoa nije samo pisao pjesme i prozu pod drugim imenom: različiti heteronimi koje je stvorio bili su pojedinci s vlastitom prošlošću, biografijom, ličnim karakteristikama i nezamjenjivim literarnim stilom.
Ne čini se čudno da usamljeni pojedinac, koji živi sam u malim sobicama, povremeno razgovara sam sa sobom. U Pesoinom slučaju, ono što je počelo kao dječja igra razgovora s izmišljenim likovima – nepostojeća poznanstva, kako ih je nazivao – pretvorilo se u kasnijim godinama u opsesiju s depersonalizacijom i razdvajanjem ličnosti.
Zapravo, Pesoina vlast nad samim sobom bila je tako slaba da je u jednom trenutku počeo pisati svojim bivšim učiteljima i školskim kolegama iz Durbana, predstavljajući se kao psihijatar Faustino Antuneš, tražeći njihovo mišljenje o mentalnom stanju svog pacijenta, Fernanda Pesoe, koji je ovisno o pismu, napravio samoubistvo ili bio pod nadzorom na psihijatriji. Kako nije imao pojma ko je, Pesoa se nadao da će saznati nešto o sebi od onih koji su ga poznavali.
Heteronimi Fernanda Pesoe
Pesoa je živio u stalnom strahu od ludila. S dvadeset godina napisao je: Jedan od mojih duševnih problema – toliko užasan da se ne može opisati – jeste strah od ludila, što je samo po sebi ludilo. Taj strah dodatno je otežavala jednako mučna nemogućnost djelovanja. Ja patim – na samoj granici ludila, kunem se – kao da bih mogao sve učiniti, ali sam nemoćan zbog nedostatka volje.
Pessoa je bio jedan od najškrtijih pisaca: njegov neiscrpni kovčeg, pun planova za stotine nedovršenih projekata, svjedoči o tome. Tu potpuno negativnu osobinu, kako ju je nazivao, nadopunjavao je unutrašnji svijet, naizgled bez duhovne ravnoteže. U ličnim bilješkama iz 1910, Pessoa je najavio: Sada posjedujem osnovne zakone književne umjetnosti.
Ni Šekspir ni Milton više ga nisu imali čemu naučiti. Moj je um dosegnuo prilagodljivost i stvaralačku sposobnost koja mi omogućuje da preuzmem svaki osjećaj koji želim i da po želji uđem u bilo koje duševno stanje. Ali to lako upravljanje unutrašnjim stanjima imalo je svoju cijenu. Jer u dosezanju onoga što je uvijek vrijedno patnje i truda, potpunosti, ni jedna knjiga nije od pomoći.
S obzirom na neravnotežu između nemoći da nešto učini i nestabilnog pojma o sebi, ne začuđuje da je Pessoa to nadoknađivao izmišljanjem – ako je to prava riječ – alter ega koji je sasvim izravan, potpuno jednostavan i bez svijesti o sebi.
U pismu uredniku Adolfu de Kasaisu Monteirou, Pesoa je ispričao kako su nastali njegovi heteronimi. Godine 1912, nakon neuspjelog pokušaja pisanja poganskih pjesama, Pesoi je ostala nejasna ideja o njihovom autoru. To nije bio on, nego Rikardo Reiš, epikurejski klasičar koji je bio urbani, sofisticirani pratilac jednog drugog izmišljenog pjesnika, Alberta Kaeiroa.
Kaeiro je stigao nakon što je Pesoa pokušao, opet bezuspješno, izmisliti neku vrstu pjesnika prirode. Kao što Pesoa piše: Onoga dana kada sam napokon odustao – bilo je to 8. mart, 1914. – otišao sam do visokog stola i, nakon što sam uzeo list papira, počeo sam pisati, stojećki, kako pišem uvijek kada mogu, i napisao sam nešto više od trideset pjesama odjedanput, u nekoj vrsti ekstaze koju ne mogu objasniti. Bio je to pobjednički dan u mom životu, koji se više nikada neće ponoviti. Počeo sam s naslovom – Čuvar stada, i ono što je slijedilo bilo je prikazivanje nekoga u meni, kome sam dao ime Alberto Kaeiro. Oprostite na besmislenosti fraze: Moj se gospodar pojavio u meni. Taj se osjećaj odmah pojavio.”
Astralna projekcija Pesoe
Ubrzo nakon toga došli su drugi heteronimi i pjesme: prethodno spomenuti Rikardo Reiš; futurista Alvaro de Kampoš (obojica, kao i sam Pesoa, pratioci Kaeiroa); Aleksandar Serč, Tomas Kros i Čarles Robert Anon, sve Englezi; Žan Seul, Francuz; astrolog Rafael Baldaja; Barun od Teive (poput Pesoe, nemoćan da bilo šta završi, osim svog života kada napravi samoubistvo); poganin Antonio Mora; Bernardo Soareš, navodni autor beskonačne Knjige nemira, i mnogi drugi.
Iako se novi heteronimi i dalje pojavljuju, u glavnoj su postavi uvijek Kaeiro, Reiš; de Kampoš i Soareš, a sam Pesoa povremeno se javlja. Kaeiro, koji je kao pastoralni pjesnik krajnje jednostavnosti bio potpuna suprotnost Pesoi, prigrlio je filozofiju potpunog nepromišljanja – portugalsku varijantu zen satorija (prosvjetljenja). Moj misticizam nije u tome da pokušam znati / nego da živim i ne razmišljam o tome, napisao je Pesoin gospodar, nešto što sam Pesoa nikako nije mogao učiniti. Ta zen osobina navela je katoličkog redovnika Tomasa Mertona da prevede neke Kaeirine/Pesoine stihove i pokaže ih budističkom učeniku Daisecu Teitaru Suzukiju.
I bez Pesoinog zanimanja za okultizam, koje ćemo uskoro razmotriti, njegov opis pojave Alberta Kaeira dovoljan je da upozori na nešto paranormalno. Ekstaza, utvara, gospodar: sve te riječi navode na nešto kao posjedovanje, posredovanje i duhovne vodiče Madam Blavacku, iako je sam Pesoa kritikovao teozofiju i čak su mu tokom jedne seanse automatskog pisanja savjetovali da više ne čita teozofske knjige. (Njegov heteronim Raphael Baldaja oštro je napao Blavacku u, već očekivano, nedovršenom eseju.)
Iako su u sledećoj desetogodišnjici nadrealisti André Breton, Filip Soupault i Robert Desnos, praktikovali automatsko pisanje – a Breton je čitao i Elifasa Levija i druge okultne pisce – njihovo je zanimanje bilo više političko nego okultno, ili pak pjesničko, tražeći otvoren put do potisnutog nesvjesnog. Pesoa je, ipak, barem za neko vrijeme to praktikovanje shvatao ozbiljno, pod uticajem svoje tete Anice, odane istraživačice okultnog, s kojom je živio od 1912. do 1914.
Nadrealizam i écriture automatique
Između 1916. i 1917., Pesoa se upustio u niz seansi automatskog pisanja, uspostavljajući kontakt s nekoliko umova: Henrijem Morom, platonistom s Kambridža, likom zvanim Vardur i mračnom pojavom zvanom Vuduist. Iako su biografski zanimljivi, Pesoinim automatskim zapisima – nekad postignutima upotrebom spiritualne ploče – nedostaje inspiracija koja se vidi u njegovim heteronimskim pokušajima; u većini zapisa potiče da se izgubi nevinost (nažalost neučinkovito) i njegove masturbacijske navike.
“Uskoro ćeš saznati za šta imaš hrabrosti – naime, za parenje s djevojkom”, obavijestio ga je Henri Mor. “Ti masturbatoru! Ti mazohistu! Ti muškarcu bez muževnosti!… Ti muškarcu bez muškog uda!”, rekao je drugi astralni sagovornik.
U nekim drugim prigodama te seanse proizvele su mnoštvo okultnih znakova i simbola, masonsko i kabalističko znamenje, čije je značenje mučilo Pesou. Uz automatsko pisanje, Pesoa je razvio i druge okultne vještine. U pismu svojoj teta Anici u junu 1916. godine, Pesoa je rekao da je, osim što je postao medij, razvio i druge paranormalne moći. Jedna od njih je bila neka vrsta telepatije.
Kada je njegov veliki prijatelj Mario De Sa-Karneiro bio u Parizu, i prolazio kroz emocionalnu krizu koja je završila samoubistvom u 26. godini – ispijanjem nekoliko bočica strihinina – Pesoa je, kako je rekao svojoj teti, osjetio Sa-Karneirovu patnju tamo, u Lisabonu, svladan iznenadnom depresijom. Ali njegov veliki doseg bio je razvoj eteričnog vida.
Postoje trenuci, rekao je svojoj teti, kada imam iznenadne navale ‘eteričnog vida’ i mogu vidjeti ‘magnetne aure’ nekih ljudi i posebno svoju vlastitu, koja se odražava u ogledalu i zrači iz mojih ruku u mraku. U jednoj od mojih najboljih eteričnih vizija… vidio sam rebra jednog čovjeka kroz njegov kaput i kožu… Moj ‘astralni vid’ još je u razvoju, ali ponekad, u noći, zatvorim oči i vidim brz niz malih i jasnih slika… vidim čudne oblike, crteže, simbole, brojeve...
Kontakti s Kroulijem
Kao i Žerard de Nerval, Pesoa se zanimao za istoriju okultnog i bio je opčinjen tajnim društvima i organizacijama. To se na neki način vidjelo u napadu na prijedlog Salazarove vlade da se zabrani masonstvo; u dnevnim novinama Diario de Lisboa od 4. februar 1935., Pesoa je objavio članak s temom tajna društva, u kojem brani masonstvo i, samim tim, druga okultna društva.
U Pessoinoj okultnoj istoriji svijeta, masonstvo je bilo savremeni prikaz mističnog razdora, koje je počelo u pradavna vremena s gnosticima. Kao doživotni protivnik hrišćanstva, Pesoa je vidio da se gnostička hereza javlja u različitim istorijskim razdobljima: pojavila se kao kabalizam u dvanaestom vijeku u Španiji, kao red malteških vitezova, kao vitezovi templari, rotarijanci, alhemičari i, u najskorija vremena, kao masonstvo. Rotarijanci su ipak možda bili njegov omiljeni ogranak stabla ezoterije.
U pjesmi Na grobu Kristiana Rozenkrojca, Pesoa je napisao:
Bog je Čovjek drugog Boga, većeg:
Boga Adama, i On je takođe imao Svoj Slom;
I On je takođe bio stvoren,
baš kao što je On bio naš Stvoritelj,
i Za njega je umrla Istina…
Ponor, Njegov Duh, protjeruje Ga iz daleka;
Ovdje, u Svijetu Njegovo Tijelo, ne postoji.
Iako nije postojala nikakva vidljiva veza između gnostika i rotarijanca – vremenski ih dijeli nekoliko vjekova – Pesoa je povezao gnostičku ideju posrnulog svijeta i njegovog demijurga, sa pratiocima Kristijana Rozenkrejca iz 17. vijeka.
Iako je Pesoa poznavao neke ljude koji su dijelili njegovo zanimanje za okultno, većinom je s drugim okultistima održavao vezu preko pisama. Od njih najpoznatiji je bio Alister Krouli. U novija vremena, mjera do koje je Pesoa čitao Krouleyja i doslovno oblikovao svoje ideje o tajnim društvima na temelju Kroulijevih skupina, postala je temom istorijskog istraživanja.
Pesoa je prvi put kontaktirao s Krouleyjem kada je pisao Velikom Antihristu, upozoravajući na grešku u natalnom horoskopu objavljenom u Kroulijevim ozloglašenim Ispovijestima (Pesoa je bio strastveni astrolog i u jednom je trenutku razmišljao o tome da se astrologijom počne baviti profesionalno). Krouli mu je odgovorio i dva su pjesnika počela razmjenjivati pisma i rukopise; Pesoa je čak preveo Kroulejevu Himnu panu na portugalski.
U septembru 1930., Crowley je stigao u Lisabon, s tadašnjom bludnicom. Par se posvađao i Kroulijeva djevojka napustila je zemlju i ostavila poniženog Velikog Antihrista. Krouli je zatim nagovorio Pesou da mu pomogne lažirati samoubistvo.
Ostavljajući očajničku ljubavnu poruku na Boca do Infernu (Ušću pakla) – opasnoj skupini stijena na obali zapadno od Lisabona – Krouli je nagovijestio da se ubio, skočivši u more. Pesoa je objasnio lisabonskim novinama značenje raznih magičnih znakova i simbola koji su krasili Kroulijevu samoubilačku poruku i dodao podatak da je on uistinu sljedeći dan vidio Kroulijev duh. Krouli je zapravo otišao iz Portugala preko Španije i uživao u novinskim izvještajima o svojoj smrti; napokon se pojavio nekoliko sedmica poslije na izložbi svojih slika u Berlinu. Pesoina veza s Antihristom bila je kratka, što je s obzirom na Pesoin krhki ego, vrlo vjerovatno bio pravi blagoslov.
Drugi svijet
U šta je Pesoa uistinu vjerovao, teško je reći. U pismu u kojem objašnjava pojavu svojih heteronima, opširno je opisao i svoje okultne ideje. Vjerujem u postojanje svjetova koji su uzvišeniji od našega i u postojanje bića koja nastanjuju te svijetove, napisao je, i nastavio govoreći kako vjeruje da možemo, ovisno o stepenu svoje duhovne usklađenosti, komunicirati s višim bićima.
Ali Bernardu Soarešu stvari nisu bile tako jasne. Proveo sam strašne noći nagnut nad tomovima mistika i kabalista koje nikada nisam imao strpljenja pročitati osim uz prekide… Obredi i tajne rotarijanaca, simbolika kabale i templara… sve me je to mučilo dugo. To je dovelo do gotovo fizičkog prezira prema tajnim stvarima… tajnim društvima, okultnim naukama… prema težnji koju neki muškarci imaju da zahvaljujući svojim razgovorima s Bogovima ili Gospodarima ili Demijurzima, oni, i samo oni posjeduju velike tajne na kojima je svijet nastao.
Ali ono što je uistinu mučilo autora Knjige nemira jest to što su svi ti mistični gospodari bili tako očajni stilisti. Kada oni pišu kako bi prikazali… svoje tajne, rekao je, oni svi pišu, grozno. Moju inteligenciju vrijeđa što neko može savladati Sotonu, a ne može savladati portugalski jezik.
To što je neko dotakao Isusove noge, govori Soareš, nije nikakav izgovor za greške u interpunkciji.
Piše: Nermin Koner Zejnilović
