Čovjeku kao misaonom biću, da bi gradio sopstveni indetitet, potrebno je prije svega razumijevanje okruzenja i svoje pozicije u njemu. Složeni sistem koordinata, predstava i kretanja sačinjava subjektivnu sliku koju nazivamo svijetom − tačnije to je naš egzistencijalni prostor.

Arhitektonski prostor predstavlja konkretizaciju egzistencijalnog prostora. Subjektivnom vizijom svijeta bavio se Imanuel Kant u svom djelu „Kritika čistog uma“ i sa stanovišta vizuelne umjetnosti, njegova misao je od značaja za percepciju kao fenomen.

Međutim, podstaknut Kantom, jedan drugi filozof izvršio je nenadmašan uticaj na arhitekturu savremenog doba, ali i bacio novu svjetlost na cjelokupan razvoj iste. Martin Hajdeger.

U svom kapitalnom djelu „Bauen, Wohnen, Denken“, Hajdeger daje koncepciju čovjekove egzistencije koja je sama po sebi prostorna. Biti, živjeti, misliti / Graditi, živjeti, misliti. Hajdeger nas podsjeća da su riječi „stanovati“, „štititi“, „mir“ i „sloboda“ nekad pripadali istoj ideji.

Hajdeger je za ideju vodilju sledio dva faktora − moderna kao dominantni pravac početka XX vijeka i II svjetski rat − kao njen diskontinuitet, ako ne i završetak. Suvoparna ideja moderne u arhitekturi, podrazumijevala je tekuće prostore, sistematizovane u module i pretvorene u internacionalni stil.

„Kuća je mašina za stanovanje.“

moderna arhitektura

Ovakav pristup podrazumijevao je unificiranje arhitekure u cijelom svijetu, koja u potpunosti ignoriše mjesto iz kojeg je nikla. Doslovno nikla. Arhitektura, kao čovjekov način korigovanja prirodne sredine uvijek predstvalja kompromis. Čovjek mijenja okruženje da bi ga usaglasio sa sopstvenim potrebama, ali se samim tim i prilagođava ograničenjima koja sredina neminovno postavlja.

Ovo je u moderni izostalo i zato je, nedostatkom resursa koji su je održavali − bogatom industrijom, urušena i moderna kao pokret.

Hajdegerovo viđenje čovjeka kao jedinke, nerazdvojne od konteksta u kom je smještena, evocira poštovani arhitektonski princip „genius loci“ − očuvanje duha mjesta.

Pomenuto se vrlo jednostavno vizuelizuje − betonski stub neće se na isti način posmatrati na Mediteranu i u Skandinaviji. Isto tako, stolica iz vaše trpezarije, u kući susjeda dobiće neku novu pojavnost, a da ne promijeni apsolutno nijednu fizičku karakterisitku.

Razlog ove metamorfoze predmeta u našim egzistencijalnim prostorima leži u činjenici da ne postoje dva ista čovjeka, pa ni dvije iste kuće, dva ista grada itd. Svoj prostor kreiramo po sopsvenom liku.  Tako gradimo indetitet, ali uvijek u korelaciji sa okolinom razvijajući viziju da smo u nekoj mjeri nezavisan djelić mnogo veće cjeline.

Hajdeger svoju misao iznosi na nesumnjivo jasan način:

„Čovjek i prostor se ne mogu razvesti. Prostor nije ni spoljni objekat a ni unutrašnji doživljaj. Mi nemamo čovjeka i prostor, odvojene jednog od drugog…“

„Čovjekov odnos prema mjestima, i mjesta prema prostoru, sadrzani su u boravljenju“.

Poslednja rečenica ukazuje na to da se veza izmedju prostora i vremena krije u kontinuitetu, ne u smislu samo četvrte dimenzije postojanja, već kao dva glavna faktora koji određuju našu orijentaciju u svijetu.

Vrijeme i prostor su glavni činioci građenja indetiteta, bilo da je riječ o čovjeku, objektu ili mjestu. Na vaše Ja, a samim tim i na prostor koji stvarate, utiču nasleđe, obrazovanje, shvatanja, godine, pa tek onda ekonomski uslovi, socijalna ogranicenja i drugi faktori dejstva spoljnjeg svijeta.

Pretjerana individualnost je filozofska i istorijska zabluda − ljudsko djelovanje cvjeta iz kolektiva u kom je nastao. Ovakav sistem razmišljanja se naziva fenomenologija u arhitekturi. Njegovi najznačajnji zagovornici su teoretičari arhitekture: Kristijan Norberg Šulc, Moris Merlo Ponti, Gaston Baslar i gotovo svi psiholozi pravca Gestalt − psihologija opažanja. Među arhitektima, ističu se Stiven Hol, Piter Zumtor i dosta kontradiktorno − Daniel Libeskind.

Kako ne bi zatvorili temu u krute akademske okvire, dovoljno je reći da „genius loci“ predstvalja vrednovanje potencijala mjesta koja nas okružuju. Tako se kreira kontinuitet u gradnji, ali i kulturi.

trpezarijski sto

Omaž roditeljskoj kući nećete odati tako što ćete pola vijeka kasnije sagraditi istu takvu nego preuzimanjem njenih elemenata koji utiču na vaš sopstveni život (primjer: postavljanje trpezarije u centar kuće kao mjesta okupljanja stanara − nekadašnje ognjište crnogorske kolibe − arhetip pećinske vatre).

Genius Loci se odražava na nivou pejzaža, urbanog prostora i na kraju individualne kuće.

To je onaj osjećaj romantične atmosfere koju nose gradovi na primorju, privid topline koju odaju seoska naselja u planinama, sa skučenim kolibicama, mačkom kraj šporeta, miris stare kuće za koji ne znate kako ga proizvesti u novom stanu…

Prepoznavanje sebe, znači samopoštovanje i dignitet, a u gradnji se ove osobine izražavaju kroz očuvanje duha mjesta. Treba napomenuti da se duh mjesta vrednuje i kroz druge vidove umjenosti. Gernika svakako nije mogla nastati kao prozivod  doba blagostanja, već je ogledalo kraha jednog društva. Produžena ruka napaćenog naroda…

Završimo sa  neformalnom definicijom arhitekture koja glasi: arhitektura je radosna i svijetla sjenka ljudskog života.

Ona, a ni druge umjetnosti, se ne gradi na idealima nego na prirodi ljudi.

Piše: Biljana Janjušević

DELI
Pojavljujemo se kad nas najmanje očekuju i potiskujemo senzacije dana.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here