Prošao je vijek od početka Prvog svjetskog rata, ali nijedna ustanova ne nosi ime Momčila Gavrića. U školama i udžbenicima se malo spominje. Ovo je još jedan od junaka koji su nepravedno zaboravljeni.

Momčilo Gavrić bio je najmlađi vojnik svih armija u Prvom svjetskom ratu. Rođen je 1. maja 1906. godine u Trbušnici kod Loznice kao najmlađe dijete Alimpija i Jelene Gavrić.
U avgustu 1914. godine austrougarski vojnici iz 42. Hrvatske domobranske divizije (tzv. Vražje divizije) ulaze u selo i ubijaju mu čitavu porodicu.

Kad je naišla austrougarska vojska i prešla preko Drine, Drinska divizija bila je u Loznici i borila se dokle god je mogla. Moj otac čuo je tu pucnjavu i sve i kaže: „Momčilo idi kod mog brata i zamoli ga da nam da kola i dva vočića ili junca da možemo da potrpamo vas malu decu, nešto hrane i neki ćilim da bi otišli u bežaniju.“

Dok sam ja otišao kod mog strica, koji je bio udaljen nekih možda kilometar – dva i dok sam se vratio austrougarska vojska je stigla gore do moga sela, do naše kuće i tu su napravili čudo jedno. Tu sam video u svom dvorištu da su napravili jedan pokolj, jedan masakr. Ubili su mi sedam braće i sestara i oca i majku. Kad sam video plamen da gori čardak, kuća, stao sam iza jednog grma. Video sam pun dvorište krvi i nisam smeo nijedne reči da progovorim, prisjetio se u jednoj emisiji Momčilo Gavrić.

Momčilo Gavrić
Momčilo Gavrić

Pronašao je Šesti artiljerijski puk Drinske divizije kojim je komandovao Stevan Tucović. Srpski vojnici su isti dan osvetili Gavrićevu porodicu, a on je postao vojnik. Po naređenju komandanta Tucovića, svaki dan je morao da tri puta da puca iz topa. Tucović je za staraoca malom Momčilu Gavriću odredio Miloša Mišovića.

Učestvovao je u Cerskoj bici. Uz pomoć još jedne divizije, neprijatelje su udaljili do Drine i spustili se do Loznice. U Loznici je odlikovan u čin kaplara i dobio je vojničko odijelo.

Preživio Albansku golgotu

Krajem 1915. srpska vojska se povlačila preko albanskih i crnogorskih planina suočavajući se sa surovim uslovima. Može se reći da je Albanska golgota najteži period za Srbiju u toku Prvog svjetskog rata. U toku povlačenja umrlo je više od sto hiljada ljudi od bolesti, gladi i niske temperature. Bilo je pojava da su promrzli ljudi stavljali dijelove tijela u lešine mrtvih konja kako bi se zagrijali.

Među onima koji su se povlačili bio je i Momčilo Gavrić.

Sa teškom smo mukom podnosili tu Albaniju. I ja sam to najgore podneo. Da mi nije bilo jednoga venčića saraga, koji mi je jedan vojnik dao i kazao: „Kaplare, ovo ti dajem u ime mog unuka, ako je on živ, njemu za život, ako je on mrtav, njemu za duše. Vodi računa da ne jedeš ništa više nego samo jednu ribicu na dan.“ Poslušao sam ga, tako sam mjesec dana kroz Albaniju preživeo.
Vojnici su bajonetima komadali jednog mrtvog konja. Ja nisam mogao prići jer sam bio suviše mali i slab. Jedan vojnik odbaci parče kože i malo mesa. Pritrčao sam u sneg i uzeo. Posle neki vojnici magarećom balegom založili vatru. Jedan mi na bajonetu ispeče jedno parče konjskog mesa, pričao je Gavrić.

Za vrijeme proboja Solunskog fronta, Gavrić je smješten u selo Sorović, gdje je po skraćenom postupku završio četiri razreda osnovne škole. Poslije toga mu je dato 20 mazgi i toliko mazgovodaca, pomoću kojih je prenošena municija na front. Naredbom komandanra Živojina Mišića unaprijeđen je u čin podnarednika.

Kada je probijen Solunski front i rat završen, Stevan Tucović ga je poslao u Englesku. Tamo se zadržao tri godine i završio gimnaziju Henri Rajt u Faveršamu. U Jugoslaviju se vratio 1921. godine. Završio je grafičarski zanat i obuku za vozača u Beogradu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata njemački okupatori su ga dva puta zatvarali u logor, a pred streljački stroj izvodili su ga i partizani. Nakon rata bio je hapšen od strane OZNE, jer je izjavio da Albanci nisu srpska braća.

Lejdi Pedžet zvala ga je srpski vitez, a Grci su mu postavili zlatnu ploču na Krfu.

Francuski predsjednik Miteran dodijelio mu je orden 1985. godine, a general Lepardije je rekao:

Šteta što niste bili francuski vojnik, imali biste spomenik na Jelisejskim poljima.

Umro je 28. aprila 1993. godine.

DELI
Student Srpskog jezika. Unuka jednog Milosava. Don Kihot iznikao u hercegovačkom kamenu. Ljubitelj prirode, poezije, istorije, fotografije i starog dobrog roka. Encedetisiast.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here