U široj populaciji, često sklonoj nekritičkom prihvatanju opštih stavova, pripadnici gotske kontrakulture se izjednačavaju sa sledbenicima Nečastivog. Ali, nasuprot tome, ovaj vid estetskog i duhovnog izražavanja vuče poreklo iz umetničkog pravca u kome su sveprisutni upravo hrišćanski motivi.
Gotika kao umetnost

Gotika u najširem smislu označava stvaralačku epohu koja je trajala od XII do XV veka. Za to vreme najveći procvat doživela je arhitektura kroz pojavu katedrala visokih formi i izlomljenih lukova (Notr Dam, Vestminsterska palata, Milanska skala).
Đoto i Van der Ajk neki su od predstavnika gotskog slikarstva u kome se gubi prostorna dimenzija, a figure su izdužene i blagog lika koii odiše suptilnošću. Skulpture ovog umetničkog stila najčešće predstavljaju likove iz hrišćanske religije, pri čemu se naglašava suprotnost ljudskog tela u odnosu na prirodne oblike. Za razliku od prethodnog razdoblja, romanike, gde je Bogorodica prikazana kao nema figura, u gotici njen lik prvi put odaje izraze patnje i milosrđa.
Natprirodno i stravično kao glavni motiv
Gotska literatura razvija se u XVIII i XIX veku, sa zenitom tokom viktorijanskog i elizabetanskog doba. Sklonost ka okultnom, natprirodnom i mitološkom glavno je obeležje ove književnosti.
Smrt, kao univerzalna kosmička konstanta, prožima sve vidove ovakvog umetničkog izražaja. Ovde dominiraju prolaznost i nestajanje svakog oblika života u eonski ambis ništavila. Pojedinac je slab i nemoćan naspram misterioznih i nemilosrdnih sila. Čovek takvog senzibiliteta teži onda za smislom u onostranom, transcendentnom i nedokučivom.
Sirovi, morbidni i bizarni prikazi užasa i strave su pokušaji otkrivanja čovekove mračne, skrivene strane i suočavanja sa apsurdom života i smrti. Gotsko poimanja sveta prisutno je u delima Oskara Vajlda, Hofmana, u Frankenštajnu Meri Šeli.
Beznađe oličeno u zloslutnom Poovom Gavranu splin i ustajala zamrlost Bodlerovog Cveća zla upućuju na obrise gotskog stila u njihovoj poeziji. Engleska je takođe bila kolevka gotske podkulture osamdesetih godina prošlog veka, koja u okviru savremene umetnosti nalazi izražaj prvenstveno u modi i muzici.
Ideja o ekscentričnoj porodici
Prisustvo fenomena ovog specifičnog senzibiliteta i mentalnog sklopa u SAD-u tokom šezdesetih godina, čini se kao paradoks. Pokretanje komične televizijske serije zasnovane na njima, još većim. Ali, sarkastičan i pronicljiv um ilustratora Čarlsa Adamsa (1912-1988) iznedrio je tada čuvenu Porodicu Adams.
Neprikosnoveni ideal, američki san o mirnom, ušuškanom porodičnom životu u kućici sa cvećem, doveden je u pitanje i izvrnut ruglu.
Majčinska figura tog doba oličena je u brižnoj domaćici zaobljenog tela u pufnastoj haljini, umiljatog i vedrog lika. Majka porodice Adams je vitkog i gracioznog stasa i bledog tena koga dodatno ističe crna garderoba. Iako je podarila tri nova života, njeno ime znači smrt.
Odigrati ženu stravičnog izgleda i morbidnih navika, a opet zavodljivu i harizmatičnu, nije ni malo lak glumački zadatak. To je pošlo za rukom Karolin Džons, Anđeliki Hjuston, Deril Hani, a u skorije vreme i Bruk Šilds u brodvejskom mjuziklu.
Mortiša kao sudar dva sveta
Nepristajanje na društvene standarde i beskompromisno očuvanje identiteta, značajno je obeležje lika Mortiše Adams.

Normalno je iluzija. Ono što je red za pauka, za muvu je haos – ukazuje na razvijenu svest o sebi i integritetu sopstvene ličnosti. Okultno i misteriozno ispoljava se u svim vidovima pojave i delovanja Mortiše Adams, počev od garderobe, preko svakodnevne rutine, do sklonosti i interesovanja. Smrt, kao princip, prožima sve sfere njene ličnosti.
Ali, pred nju zahteve neprestano postavlja i uloga supruge i majke, koja je ključ harmonije porodične zajednice, naročito u dvadesetom veku. Portret Mortiše Adams predstavlja sudar dva paralelna sveta koja se tu međusobno prožimaju, u večitoj bobri da održe ravnotežu.
O tome sama kaže:
Ja sam kao svaka druga savremena žena, koja se trudo da ima sve – divnog muža, porodicu. Samo bih volela da imam više vremena da istražim mračne sile i pridružim se u njihovim paklenim pohodima.
Sarkazam daje poseban pečat njenom šarmu. Oštroumna i sarkastična, ne dozvoljava nikom da se joj se suprotstavi jer već nosi odelo za njegovu sahranu.
Ljubav, i sa romantičnom i erotskom dimenzijom, kao značajan motiv gotskog stila, u odnosu Gomeza i Mortiše dolazi do izražaja u punom sjaju. Njihove scene odišu strastvenim dijalozima, koji, poput paklenog ognja, dovode krv do ključanja. Oni sa zanosom pričaju o svojim telima koja će u večnosti truliti jedno pored drugog, čime se stavlja akcenat na sirov prikaz konačnog kraja, bez eufemizma i aluzija na besmrtnost duše.

U replikama Život bez tebe, samo to bi bilo mučenje i Dan bez tebe, samo to bi bila
smrt, najjasnije se ogleda dominacija i pobeda pokretačke snage ljubavi nad iskonskim strahom od smrti i bola. Time bračni par Adams u potpunosti zaslužuje epitet savremenog Romea i Julije, univerzalnog ideala ljubavi.
Vrednosti koje Mortiša teži da prenese na svoje potomstvo su samostalnost u razmišljanju i doslednost sebi. Ona ih ne sputava, dopušta im kontakt sa običnom decom iz normalnog sveta, ali im pruža punu podršku i ohrabruje u očuvanju njihovog identiteta i pogleda na svet, uprkos odbacivanju okoline. Jer upravo su takva pristojnost i vedrina ostalih samo maska koja zavarava i krije beskrupulozne i mračne umove, a koncept Porodice Adams je snažan šamar takvoj hipokriziji.
Mortiša Adams je u idejnom, vizuelnom i mentalnom smislu upečatljiva pojava savremenog televizijskog i filmskog stvaralaštva.
Ona je oličenje jedinstvene sinteze veoma razvijene samosvesti, privrženosti porodici i nastojanja da se očuva njeno kulturno nasleđe, a opet bude deo društvene zajednice. Sve ove odlike slivaju se poput boja u njihov veličanstveni sveobuhvat. Zbog toga je crna tako vesela boja.
Piše: Ivana Spasojević