Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna,
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali, ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječno kipi,
Što vječno hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čeznjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja sapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost i tugu.
I sinut će oči, naći ce se ruke,
I srce se dići –
I slijepi za stope bivšeg života
Njima ćemo ići.
Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trag istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

POSTAVI ODGOVOR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.