„Krv junačka, duša djevojačka, diskretan i povučen“, govorio je Pero Slijepčević za Aleksu Šantića, velikog romantičara i vizonara, mostarskog gospodina koga su dame smatrale veoma lijepim. Šantić je živa priča Mostara i svako mrmoljanje Neretve i Radobolje kao da priča o njemu.

Uz Dučića i Ćorovića vrlo rano je počeo da piše, ali i da momkuje i da se zaljubljuje. Još uvijek nesigurni u svoje stihotvorje mladi pjesnici su jedan drugom čitali ono što napišu. Kada je njegova pjesma objavljena u listu Golub, Šantić se u potpunosti predao umjetnosti i pisanju.

Šantićeve ljubavi
Aleksa Šantić

Anka

Lijep, bogat i školovan, postavši poznat kao pjesnik, bio je na meti mnogih udavača. Ali kako to obično biva, on je htio onu koja na kraju nije mogla biti njegova.

Šantićevi pogledi bili su rezervisani za lijepu Anku Tomlinović. Znao je satima da je čeka da se pojavi na vratima očeve radnje. Za njega je ona bila oličenje ljepote, tajanstvena i blaga. Svakodnevno su šetali i razgovarali. Saznavši da su njegove pjesme objavljene u časopisu, ona je tražila da joj ih donese. On jako srećan što se Anka zanima za njegov rad, posvetio joj je pjesmu Ako hoćeš. Kada je pročitala pjesmu, vratila mu je bez riječi, što je njega obeshrabrila, a onda kad je pošla, okrenula se i rekla: „Što se tiče onoga, ako hoćeš, odgovor je… hoću!“

Šantić
Aleksa Šantić u društvu pisaca

Ali, sve je to djelovalo i previše bajno da bi opstalo. Ljubav Srbina i mlade katolkinje iz Like nije mogla da opstane. Previše patrijarhalnosti u porodici Šantića i majčina kletva odvojili su ga od voljene žene. Pored Brankovca prošli su Ankini svatovi, a mladoženja nije bio Aleksa.

Njegova Anka je otišla za drugog, znao je da više nema čekanja na kraju Ćemalovića sokaka, i da više neće dolaziti ono djevojče čije su lokne skakutale dok ide, i davale joj neku posebnu draž. Nadao se Šantić njoj, duboko vjerovao dušom u to, i dušu mu je odnijela sa svadbenom povorkom.

Maštao je da se, kad njegova prva zbirka izađe iz štampe, vjenča sa Ankom, ali drugi čovjek je uzeo njenu ruku.

O, nikad više, moja ruka
stisnuti neće tvoju ruku bijelu,
ko tužni odjek tajanstvenog zvuka,
kidaće jadi moju dušu cijelu…

Zorka

Posle Anke je bilo žena, ali nijedna kao ona. Volio je i jednu Zorku, ali to nije bila ona mladalačka ljubav, puna ushićenost, nevina i čista. Ali ni ta ljubav se nije ostvarila. Zorkini nisu prihvatali Aleksu. I ona se udala.

Šantićeve ljubavi
Aleksa Šantić i Zorka Šola

Jednom prilikom dok je bio sa svojom sestrom sreo je Zorku sa mužem. Iz tog susreta proizašli su stihovi:

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te,
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne. Raspukle granate.

Za tu pjesmu Aleksa je rekao da je „otrgnuo od duše“.

Emina

Ono što je zanimljivo, svima najomiljenija ljubavna pjesma Alekse Šantića Emina, nije nastala iz tih jakih ljubavnih osjećanja.

Šantić je u njoj pisao o svojoj komšinici, desetogodišnjoj Emini Sefić, kćeri poznatog mostarskog imama. Ova pjesma je objavljena prvi put u časopisu Kolo 1902. godine. Nastala je kao naručena iz Beograda kako bi opisala nešto lijepo iz muslimanskog života. Emina se udala sa 16. godina za imućnog trgovca i izrodila 16-oro djece.

I dok je Šantić uvijek patio za svojim neostvarenim ljubavima, pisao stihove koji i danas razgale srce, mostarske djevojke su mu potajno pjevale.

Umro je pjesnik koji se nikada nije ženio, a znao je da voli i volio je. Umjesto potomaka, ostale su njegove pjesme. Neretva i dalje teče, a pjesnik živi u tom njenom žuboru. Šantić i živi i nikad umrijeti neće sve dok je njegove Emine, a na to ukazuju i stihovi:

Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet’ neće.

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.