Iako naslov može asocirati na to da će ovaj komentar ići u smjeru filozofske rasprave o ljudskoj normalnosti i društvenoj prihvaćenosti iste, to ovdje neće biti slučaj. Jasnije govoreći, Atypical je naziv nove Netflixove serije čija je središnja spona osamnaestogodišnji Sam koji boluje od blagog oblika autizma.

Mnoge recenzije i osvrti često koriste ustaljenu sintagmu glavni lik pri portretiziranju Sama. Međutim, smatram da je izraz središnja spona adekvatniji. Ko je čitao Andrićevo djelo Prokleta avlija, upoznat je sa terminom upričavanja ili s izrazom narativni perpetum mobile. Andrićeva specifikacija je, barem u Prokletoj avliji, to da jedna priča uvjetuje drugu priču. Svaka priča, bez one prethodne i/ili sljedeće, ne bi imala smisla. Shodno tome, priče izgledaju kao koncentrične kružnice koje se šire.

Takva je i serija Atypical, pod krinkom kombinacije komedije i drame, ona sadrži puno više priča koje se ne daju kategorizirati, a smisao dobijaju samo kad su ispričane skupa. Nije samo glavni lik, kako naslov sugerira, atipičan nego i koncept cijele serije.

Serija Atypical
Serija Atypical

(A)tipična porodica u seriji Atypical

Problemi (čitaj radnja) kreću kad Sam odluči potražiti djevojku. Zbog svog blagog poremećaja, Samu nedostaju socijalne vještine, on se teško navikava na promjene u uhodanim rutinama te je često sklon verbaliziranju vlastitog unutarnjeg svijeta. On bi mogao neometano živjeti da njegova okolina ne traži upravo ono što njemu nedostaje.

Njegovu okolinu čine basic obitelj srednje klase i uobičajeni tinejdžerski život prožet školom i seksualnim tendencijama.

Obitelj se sastoji od majke koja latentno žudi za većom slobodom, oca koji povremeno nije svijestan obiteljske situacije i kćeri koja se teško nosi s svim tim teretom, a ujedno je i talentirana sportašica. Svaki član obitelji donosi jednu zasebnu priču. Majka se bori sa sinovim odrastanjem i željom za osamostaljenjem. S druge strane, otac želi izgraditi tipičan, ili barem bolji,  standardan odnos otac-sin. Kćer igra ulogu Samove zaštitnice, no, ona je također tinejdžerka s istim takvim tinejdžerskim problemima.

Svaki član obitelji je zasebna priča, a upravo te osobne priče ne bi imale smisla jedna bez druge, i bez središnje spone – Sama.

Tinejdžerski život ispunjen otkrivanjem vlastite seksualnosti od Sama traži izrazitu socijalnu vještinu i izuzetno dobro poznavanje društvenih konvencija i nepisanih pravila, kao i čitanje neverbalne komunikacije. Sve to pred njega stavlja mnoštvo izazova čije su nuspojave izrazito humoristične scene koje prevladavaju ovom serijom.

No, to je samo krinka ove serija koja je izrazito slojevita. Slojevita je opusom problematike koju obuhvaća, ali i međuobiteljskim životom koji iz nje proizlazi.

Da bi serija uspjela, ovakav interesantan zaplet mora biti vješto balansiran, kao i sve u njemu. Jedna priča mora stati onde gdje druga treba krenuti, upravo poput spomenutog Andrićevog klasika. Cijela serija je balansirana između shvaćanja autizma kao poremećaja i toga da je Atypical ipak TV serija. Ne zalazi se previše u samu prirodu bolesti zbog čega se njen prikaz često može činiti stereotipnim (na što su neke kritike ukazale).

S druge strane, serija je (to jest, barem njena objavljena prva sezona) uspjela u tome da prihvatimo glavnog lika u cjelosti, a ne samo njegovu ekscentričnost. Sam je načinjen tako da ga prihvaćamo i kad ima ispade zbog vlastitog poremećaja, ali i onda kad u tišini prihvaća društvene zakonitosti svog miljea.

Serija je postavljena tako da Samova pitanja i misaone preokupacije čini stvarnima. Sve ono što njega kao dječaka s blagim poremećajem autizma zanima, vjerojatno zanima i većinu drugih tinejdžera. Oslobođen društvenih konvekcija i nezainteresiran za čitanje ljudskih karaktera oko njega, on je prepušten čistoj iskrenosti, nešto čemu navodno svi težimo.

Stoga, vratimo se na početno pitanje: da li je uobičajena normalnost precijenjena?  Serija Atypical daje zanimljiv i sadržajan pogled na odrastanje, osamostaljivanje, osobnu autonomiju, društvene konvencije i međuljudske i obiteljske odnose.

Piše: Bartul Vuksan-Ćusa

DELI

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here