Autor knjige The New Art in Cuba Luis Camnitzer proučava umjetnost sa modernističkim tendencijama koje se javljaju u Kubi, pri čemu stvaraoci posebno posvećuju pažnju sopstvenoj zemlji kao mitskom mjestu. Stoga, da bi se na pravi način uspjeli razumjeti kubansku umjetnost potrebno je poznavati tamošnju javnost i društveno-historijsku klimu.
Sve to možemo svesti na tri ključne riječi: kič, recikliranje i nova umjetnička generacija.
Kič
Riječ „kič“ prvi je uveo u terminologiju likovni kritičar lijeve orjentacije Clement Greenberg posudivši je iz njemačkog govornog područja kako bi opisao vještački stvorenu kulturu. Za njega je avangardna umjetnost previše naivna da bi na pravi način sama po sebi uspjela postići željeni cilj. Kič je idealan za uzburkavanje lažnih osjećaja.
Sveprisutnost kiča dočekala je Camnitzera već pri prvom upoznavanju sa Kubom tokom njegovog boravka u hotelu Riviera koji je izvorno građen od strane američke mafije 1957. godine.
Mada nam izvanjska konstrukcija dovoljno govori, i unutrašnjost ima svoju kičastu svrhovitost: stubište u predvorju koje se završava ispred prostorije koja nema nikakvu drugu funkciju osim da fotografira mladence nakon vjenčanja.
Kič je intrinzični dio kubanske kulture kao suprodukt kolonizacije, pri čemu odoljeva nastojanjima vlade da ga iskorijeni. Iskazujući se kroz živopisne afro-kubanske rituale Santerie, revitalizira se kroz narodnu umjetnost ili se provlači kao inspiracija za produkte visoke kulture.
Recikliranje
Kada govorimo o fenomenu recikliranja, ne možemo izbjeći činjenicu da je prisutno u svemu: od hrane do građevina.
Zgrade u pompeznom stilu koje su naslijeđene iz režima Batista su redizajnirane, njihova funkcija je prenamijenjena za društveno korisnije svrhe. Primjer za to je zgrada koja je za vrijeme prethodnog režima služila kao Nacionalna banka, za vrijeme režima Castra postala je najveća bolnica u Havani zvana Hermanos Ameijeiras.
Ovo označava razvoj jednog zvaničnog arhitektonskog jezika kojim progovara novi društveni sistem, koji je okrenut čovjeku i njegovim elementarnim potrebama. Zgrade novog režima su varijacije internacionalnog stila začinjenog tropskom vegetacijom i sa poštivanjem vrijednosti „običnog“ čovjeka.
Dosadašnje zgrade sa fašističkim obličjima koje su slavile ličnost državnika kao što je Batista, sada dobijaju drugačija obličja, počinju služiti onima za koje su napravljene, ljude. Simbolični govor arhitekture možda djeluje zbrkano za generacije budućnosti koji nemaju adekvatnu kolektivnu memoriju na koju bi se mogli osloniti.
Međutim, glavni problem predstavlja nedostatak adekvatnih sredstava, koji kako Camnitzer potcrtava grupa ANIR pokušava da riješi na alternativan način s obzirom na tehnološke produkte koji nisu dostupni zbog blokade od strane SAD-a.
Nova umjetnička generacija
Generacija novih umjetnika je formirana od strane ljudi koji su obrazovani nakon revolucije bez predrevolucionarne memorije. Kritičar Gerardo Mosquera im se pridružuje potvrdivši ih sa teoretičkim okvirom. Razvijaju različite individualne jezike pokazujući osvježavajuću otvorenost u svojim pristupima.
Njihovo djelovanje ako uzmemo period od 1980. do 1990. može se podjeliti na tri generacije umjetnika koji su obrazovani za vrijeme revolucije.
- Prva grupa iz 1981 doživljava slavu kroz izložbu Volumen I 14. Januara 1927, koja je izvršila važan formalni raskid sa nekadašnjom umjetnosti.
- Druga je privržena prvoj i postaje poznata poslije šireći svoj rad.
- Treća počinje da izlaže 1988. definišući se različitom od prethodnika.
Ovo je umjetnički militantna generacija okupirana sa objektom i proizvodnjom kontraverzne umjetnosti koja diže neke opozicije u Kubi. Sa njom umjetnost nije subjekt politike, već njen aktivni participant. Ono što je posebno važno reći da su umjetnici radili kao aktivni sudionici revolucije, a ne protiv nje.
Ovaj program umjetnicima je omogućavao da se javno izraze bez promjene političkih ubjeđenja. Njihov glas se trebao čuti i proizvesti raspravu o određenim problemima.
Prije svega, bilo je potrebno zaustaviti autocenzuru koja je uveliko bila prisutna. Glavni credo kojim se vode umjetnici koji djeluju u Kubi jeste sloboda, ne samo u cilju razbijanja konvencija, već i kroz edukativni proces radeći u školama na pozicijama profesora. Kada sve sumiramo prisutni su kolonizacijski uticaji na kubansku umjetnost kombinovani sa sadašnjim novim tendencijama.
Izložba Volumen I
Ova izložba je otvorena 14. januara 1981. u Centro de Arte Internacional u Havani sa ciljem da zacrta put razvoju nove umjetnosti, time dobivši historijski značaj prvenstveno zbog uticaja na kubanske umjetnike 20. stoljeća.
Pre ovoga bila su samo dva velika događaja a to su: Exsposicion de Arte Nuovo (sponzorisana od strane Revista de Avance 1927. što daje obličje modernizmu u Kubi) i izložba slikara i skulptora Los Once koji su se predstavili nešto ublaženijom verzijom apstraktnog ekspresionizma, 1950.
Izložba promiče kult kreativne aktivnosti prvenstveno bazirane na formalizmu i redukciji komunikacijskih znakova sa konceptualnim referencama za prosječnu stvarnost. Ukazuje na posljedice koje u sebi nose napuštanje nacionalnog identiteta radi upadanja u lažnu homogenost kozmopolitizma u umjetnosti.
Kad se sagleda cjelokupna umjetnost u Kubi uočavaju se znatne poveznice između radikalnih političkih i umjetničkih strujanja koja su neodvojiva. Kultura se stvara sa društvene margine suočena sa posljedicama sopstvenih izbora, prije svega odnosa sa SAD-om, gdje je cjelokupno društvo pritisnuto formiranjem sopstvenog nacionalnog identiteta uprkos kolonijalnim i neokolonijalnim moćima.
Godine novog umjetničkog pokreta nosile su u sebi nadu za formiranjem treće svjetske utopije socijalne pravde koje je obećala Revolucija. Iako djeli izvjesne karakteristike sa drugim zemljama Latino Amerike, umjetnost Kube ipak posjeduje određene originalnosti koje je izdvajaju. Na primer, posjedovanje najraznovrsnijih kulturoloških tradicija od svih afričkih iseljenika na američki kontinent.
