Vito Nikolić (skitnica, boem, zatvorenik) i mi

Jedan kofer i ja. Sa mojih osamnaest smo se našli u Nikšiću, znajući od njega samo Vita. Kasnije se ispostavilo da je to jedini pravi Nikšić koji sam upoznala i polako, hodajući ulicama kojima je on hodao, koračajući sa pjesnikom samim, njegovim povijenim ramenima, rukama prekrštenim na leđima, tragedijom na plećima, pronašla sam sopstvene stihove.

Nije bilo potrebe za upoznavanjem grada, taj nikšićki duh je i meni kao i njemu bio oslonac. Grad sam prepoznala u trenutku kada sam ga ugledala, ali Vito Nikolić je ono što nikada nisam prestala upoznavati.

Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,

Ovo ruglo danje, malodušno, sivo,

Ni kiše da se pokisne do kože,

Ni vjetra, ni sunca – ničeg živog.

I to tako tinja – izvan ljudi, mlako,

Niko tim ne živi. Vičem srdit vani:

Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,

Gubi se natrag pa pristojno svani…

Vito je živio jedan od onih života koji snažno i nezadrživo bujaju u stih.

Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja, izađi da skitamo,
noćas je nestvarno lijep grad.

Rođen je u Mostaru, u proljeće 1934. Posle smrti majke, zatim bombardovanja Mostara, Vitov otac sklanja se sa sinovima, Vitom i Brankom u rodni Nikšić. Nedugo zatim, u dječijoj igri sa ručnom bombom, samo godinu dana kasnije, poginuo je Vitov dvanaestogodišnji brat. Tragedija za dječaka nije se tu zaustavila, godinu dana posle smrti brata, od rafala italijanske patrole, poginuo je Borivoje, Vitov otac.

Na drum palo nebo malaksalo

Ne može se dalje, Vitomire,

I do sad se s mukom bitisalo,

Umiri se, veliki nemire,

Svako te je nadanje izdalo.        

Vito ostaje sam sa svojih devet godina, nikšićkim cestama, vagonima, stepeništima, po kojim rodbinskim dočekom uz ručak i prenoćište. On je svoje utočište našao u domu za ratnu siročad, ali ubrzo je njegova priča uvela svog novog aktera.

Vito je obolio od tuberkoloze, zbog čega se liječio u Brezoviku, odakle je pobjegao sa svojih dvadesetak godina. Vjera Kovačević, sekretar Sreskog komiteta Saveza komunista, žena je koja je pomogla da Vito napokon dobije krov nad glavom, našavši za njega jednu garsonjeru.

Bio je gotovo sve što jedan čovjek u ovom životu može biti: siroče, skitnica, boem, zatvorenik, novinar, kritičar vlasti, pjesnik.

Pisao je pretapajući kompleksna osjećanja u spontan i jednostavan stih, stvarajući jedinstven opus, čija je najveća kritika narod, koji njegove stihove prepoznaje i voli. Pišući kroz plač i smijeh, za sobom je ostavio svedočanstvo o jednom stradanju. Od života se branio stihom, ne plašeći se da bistvuje u flertu sa motivima ljubavi i smrti, lutajući, drumujući, uvijek se oslanjajući na pleća svog grada.

Vito Nikolić i njegovo skromno, a veliko delo

Svoja prva djela Vito Nikolić objavio je sam. Zbirka poezije Drumovanja, objavljena je u Nikšiću 1962. godine. Izdanje pjesnikovih prijatelja Sunce, hladno mi je, objavljeno je takođe u Nikšiću, 1968. godine. Knjiga Stihovi objavljena je u Podgorici, 1981.

Stare i nove pjesme objavljene su 1991. u Nikšiću, a izabrane pjesme pod naslovom Poslednja pjesma, u Rijeci Crnojevića, 1994. godine.

Za razliku od života, njegova smrt je bila tiha – došla je u snu, 10. septembra, 1994.

• Đulići uveoci – lirska slika Zmajeve boli
• Pablo Neruda – između poezije i politike
• Branko Radičević – prvi srpski romantičarski pesnik
• Kosta Urani – poslednji romantičar grčke poezije
• Porok kao način života – Šarl Bodler

Sahranjen je na privremenom groblju iza Saborne crkve Sv.Vasilija Ostroškog u Nikšiću, na mjestu gdje se prvih godina poslije drugog svjetskog rata nalazila svlačionica fudbalskog kluba Sutjeska, u kojoj je Vito Nikolić, kao mladi beskućnik proveo dvije ledene nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti, njegovi posmrtni ostaci prenijeti su u staro nikšićko groblje.

Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake – samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.

Ne tragajući za slavom, živjeći svoju pjesmu, iskreno i često tragično, postao je jedan od onih koje mi, djeca Nikšića ( Nikšićani me tu ne bi ubrojili, ali ja se odavno tuđa mjesta zovem svojim), nosimo u džepu kaputa, kao slovo za život i izvučemo ga onda kada zastanemo na semaforu, možda u nekom drugom gradu, kada između čekanja prevoza, kašnjenja na posao i narudžbine kineske hrane, zaboravimo da su za život neophodne Vitove ljubav i smrt.

Zovu ga još i cnogorskim Jesenjinom, ali mislim da su poređenja duša suvišna, Vito u sebi nije nosio Jesenjina, nosio je svoju Rusiju.

Vučem ga u svojim džepovima: zalivom, cestama, preko Nikšića, ka svojim planinama, dragim prijateljima i više ne čitamo, jer stihove odavno znamo. Jednom mi, jednom durmitorske litice, onako kako su jednom litice Mon Blana odgovarale nikšićkom planinaru, Frinju Kontiću, dok mu je govorio Vitove stihove.

I tu smo, sa Vitom. Pijemo. Smijemo se. Plačemo.

Dobro jutro, jutro sneno.
Dobro jutro nebo plavo.
Hvala ti za ljubav ženo.
Hvala ti za ležaj travo.

Piše: Jelena Vuković