Kada pričamo o ritualnom pozorištu, ljudi se nerijetko sjete Ničea prije nego pomenu Artoa. Niče je vjerovao u pozorište koje se rodilo iz duha muzike, i vraćao ga u dionizijsku ekstazu, Arto je pozorište vodio još dalje do primitivnog doba krvožderstva, prvih nagona i strasti, instinktivnog divljeg ponašanja.

Ali postoji neko ko je išao još dalje. Naime, Žan Žene je više nego ijedan drugi savremeni pisac išao toliko duboko istražujući i prizivajući porijeklo zla u čovjeku i stvarajući od toga svoj teatar surovosti.

Žan Žene
Žan Žene

Ženea ne možemo svrstati u vrsne psihologe koji su nekim čudom prozreli bipolarne ljudske dubine živeći životom koji bi se nazvao normalnim. On je, naprotiv, živio upravo ono što je opisivao kroz svoje likove. On je svoj život pretvarao u pozorište: u crni ritual zla.

Nesrećno Ženeovo odrastanje

Kao beba napušten od majke za koju se izvori kolebaju da li je bila spremačica ili prostitutka (kako god – otac mu je ostao nepoznat), Žene je od najranijih dana bio premještan iz doma u dom, iz jedne u drugu porodicu. Kaže da su se prema njemu ophodili dobro, no činjenica je da je Žene već kao dječačić imao problema sa zakonom, bježanjem od kuće, krađama i delikventnim ponašanjem. Već u petnaestoj godini završava u popravnom domu.

Sa formiranjem njegove naopake ličnosti, život, moral i zakoni etike uopšte dobili su izvrnuto značenje. To ipak nije značilo da u njegovom poretku stvari nema sistema.

Moral?

Kad je Ženeu 1948. prijetio doživotni zatvor zbog ko zna koje krađe i prostituisanja, čitav pokret vodeće francuske inteligencije digao se u odbranu osuđenika. Tu odbranu predvodio je Žan Kokto, uz Sartra i Pikasa. Kokto je vjerovao da se prije ili poslije mora priznati da je Žene moralista, iako je taj moral bio apsolutna inverzija u pogledu dobra i zla.

Riješio sam da budem ono što je od mene napravio zločin, govorio je Žene.

On je kriterijume svoje moralistike sprovodio do krajnjih granica uvjeren da između apsolutnog dobra i apsolutnog zla nema razlike. Žene, kao i njegovi junaci, odbija da bude rob nametnutih definicija. Zato su njegovi reprezentativni likovi otjelotvoreni u društvu s margina, izgnanici, crnci, lopovi, ubice, služavke koji stvaraju religiju zla, u normalnom društvu definisanu kao kriminal.

Žan Žene
Potpis Žana Ženea

Osnove Ženeove religije su poezija, ljepota i zločin.

Zločin zavrijeđuje posebnu pažnju u Ženeovom moralu. Preko zločina se samo može ostvariti potpuna ličnost, koja je u ovom apsurdnom svijetu podijeljena. Jedino zločin čovjeka može dovesti do simboličkog jedinstva koje je izgubio još poslije prvog grijeha, odnosno prvog dobročinstva koje je učinio u svom moralnom razvoju. Dobro je u svijetu – iluzija, prema tome zlo je realnost, i kao takvu Žene je razvija do krajnjih granica.

Za njega je beskompromisna težnja ka apsolutnom uslov za religioznu kvalifikaciju pa prema tome religija može da ima svoje izvorište i u zlu kao što je do sada imala u dobru. Religioznost jednog bića onda može da se manifestuje kroz ubistvo, izdaju, krađu ukoliko se to radi sa dovoljno strasti. Ženeov moralni ideal je nemoguća ništavnost. On kaže:

Ako je ponos taj predivan plašt koji je izatkan od mojih grijeha, onda želim da budem grešan. Moj ponos je obojen purpurom moje sramote.

Ženeova težnja ka svetosti je jedna od bitnih osobina njegove religioznosti. Svetac se međutim, u njegovom pozorištu – životu ne postaje jednostavnim izvršavanjem zločina. Za to je potrebno namučiti se, i on vrlo brzo uviđa da je krađa dosta običan čin, kao i homoseksualizam, čak i izdaja, te da ga od svetosti dijeli dug put.

Nalik hrišćanskim svecima koji su dobijali zlatni oreol jer su činili dobro svijetu koji im je vraćao zlom, tako se Žene upinje do mučeništva da učini zlo koje će ga prosvetiti. U knjizi o Ženeu Sartr primijećuje:

Žene ne samo da želi zlo već želi da postane mučenik mogućnosti da postigne zlo. . . Dokle god je zlo izgledalo moguće, Žene ga je izvršavao da bi bio rđav; sad kada vidi da je zlo nemoguće, izvršava ga da bi postao svetac.

Ritual ubistva

Zločin koji Žene nikada nije izvršio a koji jedino može da ga dovede do svetosti je ubistvo.

Žan Žene
Žan Žene

Ono je veoma zastupljeno u njegovim djelima. Makar dvije njegove drame, Strogi nadzor i Sluškinje, bave se činom ubistva. Ubica i žrtva prožimaju čitavu misaonu strukturu Ženeove dramaturgije. Da bi ubistvo postalo ritualni čin koji dovodi do posvećenja ubice i žrtve potrebna je duboka mistična identifikacija između njih dvoje, jer oni se ujedinjuju u liku sveca čija je jedna polovina ubica, a druga ubijeni.

Jedan od Ženeovih likova u Strogom nadzoru, Lefrank, želeći da se izjednači sa zatvorenicima kojima je impresioniran, ubija, ali to ga i dalje ne približava njima. Lefrank uprkos ubistvu, ostaje ono što je bio i prije njega, ne posvećuje se jer svetost se ne postiže tako lako. Za ubistvo čovjek mora da bude predodređen sudbinski. Zelenooki, kome se Lefrank htio približiti, učinio je veliki napor da ne izvrši ubistvo. Ipak, čineći sve što ga je do ubistva dovelo, govori Lefranku:

Sirota budalo, zar ne shvataš da me je nemoguće prevazići? Ja nisam želio ništa, čuješ li, ja nisam želio da se dogodi ono što se dogodilo. Sve mi je to dato. Poklon, od boga ili đavola, ali nešto što nisam želio.

U Sluškinjama, Kler, žrtva rituala u kome trijumfuje crna religioznost, ostvaruje se takođe kroz čin ubistva. Prije nego što će umrijeti, ona govori svojoj ubici:

Odigraćemo ovo do kraja, Solanž. Moraćeš da živiš od sada za obje, ti sama. Moraćeš da budeš vrlo jaka. Iznad svega, kad te osude, ne zaboravi da sam ja u tebi. Dragocijeni tovar. Bićemo divni, radosni i slobodni.

Svaki od Ženeovih komada je jedna vrsta rituala, sličnog hrišćanskom obredu u kome je dobro zamijenjeno zlom: Strogi nadzor, Crnci, Paravani, dok su Balkon i Sluškinje prekinuti rituali koji se nakon izvjesne pauze u relanosti, nastavljaju.

Kako bi rekao Brustin:

Ženeova proročka teologija zasniva se na zločinu i žrtvi – a to su elementi koje nalazimo u ritualima kod svih primitivnih vjera; Prometej je bio u stvari kradljivac koji je krao za čovječanstvo.

Ženeov ritual kao i svaki, ima katarzične ambicije. Njegova je težnja da gledalac, zaražen zlom koje se događa na pozornici, bude izliječen od zala koje sugeriše religija dobra, religija samozavaravanja i iluzije.

Transformišite se

Ono što je specifično u Ženeovom teatru pored rituala je to da svi likovi imaju naglašenu dvojnost. Nijedan od karaktera ne igra sebe već pred gledaočevim očima naizmjenično igra neku drugu ulogu, pa opet ono što u drami predstavlja.

Kler i Solanž u Sluškinjama na početku drame izigravaju gospođu i služavku tako da ni sami ne znamo ko su one zaista dok tokom igre ne otkriju. U Balkonu mušterije dolaze u bordel gospođe Irme koji ona naziva kućom iluzija da bi predstavljali ono što žele da budu: biskupa, sudiju, generala, dok djevojke iz bordela izigravaju pokajnice, grešnice ili konje.

Sam Žene je na svojoj vizit karti napisao: Žan Žene, lažni grof od Tijankura.

Početak svijeta je u igri, a društvo se organizuje kada se odrede pravila igre, pisao je Sartr u osvrtu na Ženeove metaforisane likove.

Ta igra neprestanih transformacija upravo pokazuje igru svijeta, maskaradu u kojoj apsolutne vrijednosti ne mogu da se ostvare jer je sve lažno. Proces transformacije koji se dešava na pozornici je ono od čega Žene pravi ritual nad kojim bdi sjenka velikog boga Zla, a čija je svrha da učesniku omogući da povjeruje da se transformisao.

I gledaoci su transformisani samo neko vrijeme, kao i lica na pozornici, a onda se vraćaju svojoj učmaloj svakodnevnici, koja je lažnija nego dva sata fantazije u kojoj su učestvovali.

Na kraju Balkona, gospođa Irma kaže:

Uskoro ćemo morati sve ispočetka. . . Da se oblačimo i prerušavamo, da prepodijelimo uloge, ja da preuzmem svoju. . . (zaustavi se usred scene, licem prema publici) Pripremite i vi vaše! Treba da se vratite svojim kućama, gdje će svi, u to ne sumnjajte, biti lažniji nego ovdje. . . Treba da odete. . . Pođite desno, onom malom ulicom.

Književni rad i ličnost Žana Ženea bili su inspirativni velikom broju stvaralaca. Žan Pol Sartr i Žak Derida posvećuju mu čitave studije, prema njegovim romanima snimaju se filmovi, a privukao je pažnju i psihoanalitičara Lakana, kao i Lisjena Goldmana koji mu posvećuje sociološku studiju.

Dejvid Bouvi mu je posvetio pjesmu The Jean Genie.

POSTAVI KOMENTAR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.